Ljudi, mi smo se venčali. 

Nismo hteli da čekamo sledeću godinu, da obijamo glave da nam se podudare dan opštinskog venčanja i slobodnog termina na mestu koje smo zacrtali za žur, da tražimo slobodnog matičara koji će da zapuca, doslovce „bogu iza nogu“ i sve te slične stvari koje muče parove koji se spremaju za stupanje u brak. 

Skupili smo naše kumove, naš (nažalost) jedan komplet roditelja i poveli jednog vrlo važnog dečaka. Prizvali smo sunce u umerenim količinama, dobro raspoloženje i jednu žensku koja pravi fenomenalne torte. Odabrali smo restoran koji je voleo Višnjin tata Slobodan i minđuše slične onima koje je imala Ivanova mama Bilja. Na taj način smo svi bili na okupu. 

Imali smo divno, neužurbano i veselo jutro za kafu, peglanje košulja, feniranje i lepljenje trepavica. dodali smo beloj torti sa „našim tirkiznim obeležjem“, nekoliko cvetova u boji naše obuće/kose/naočara za sunce/noktiju. Spakovali smo se u naš okupan auto, smejali se, pevali i slikali. Lako našli parking i još lakše se venčali. Razmenili smo burme, preuzeli prezime sa crticom, a onda su nas ljubili, grlili i zatrpavali cvećem. 

Divan pogled na park ispred hotela „Palace“, dragi, raspoloženi i bezbrižni ljudi, prijatno, popodnevno sunce, sa jedne strane, a ukusni zalogaji sa druge, učiniše nam ovaj dan potpuno kompletnim. 

U našoj agenciji nas dočekaše bez struje, ali sa širokim, iskrenim osmesima, konfetama i lepim željama. Mi njima ispunismo popodne, oni nama srca. 

Sad odosmo na Maltu, na naše bračno putovanje.